....Najjača srca su osjetila najveću bol...

Neki datumi se nikada ne zaboravljaju.<3 14.07.2013. Najbolji dio mog zivota je ON :* LJubavi hvala ti za sve..Marija i Bosko...

01.04.2014.

Pad i Novi pocetak..

Ponekad nista nije onako kako hocu,zasto ljudi koje volim jednostavno nisu tu gdje trebaju biti,nego su se promijenili...Zasto?opet postavljam pitanje na koje neznam odogovor,jednostavno se osjecam kao da ne pripadam tu gdje pripadam...svi mi samo govore trebas se promijeniti biti bolja,samostalna imati svoje,a ja se pitam kako? da to ucinim i uvijek placem zbog istih stvari,Ali nitko me ne razumije pisem ovo jer se dobro osjecam tako sto pisem...Odlucila sam danas okrenuti novu stranicu u zivotu u kojem cu biti ja sama bez igdje ikoga...Svi se ponasaju kao da sam ja smece kao da im ne pripadam ili mi kazu cujemo se kasnije...Javite se prije nego bude prekasno...:S Nadam se u bolje sutra...

23.03.2014.

Ponekad nisu stvari onako kako mi zelimo da budu...

Nekada jednostavno nije onako kako ja zelim da bude,u zadnje vrijeme sam napravila cak vise gresaka mozda nego da sam ucinila nesto pametno od svoga zivota ili ja mozda sada samo tako razmisljam...POzelim svasta nesto u zivotu a pola cak toga ni nemam,a onda kada na kraju sagledam stvari sa drugee strane shvatim da sam zapravo sretna jer sam mozda cak nasla osobu s kojom mogu sve.a danas se to tako slabo nalazi..Sretna a ponekad sama sebe razocaram svojim postupcima jer znam da zapravo nije ni lako ali je i tesko...Ima istine u onome da nas male stvari cine srećnim...Zapravo nema toliko ni prijatelja samo oni najblizi jer samo cekas kada cete netkoo izdati,ja ponekad nisam ni mogla biti sretna jer se bojim sta ako me iza ugla ceka neka nevolja i uvijek se toga pribojavam i vjecito je na mojem licu tuzan osmijeh...nego sretan..

22.03.2014.

..Zivot nije lak..

... Vjerujete sve u zivotu dode i prode tako i neki zivotni problemi,nemozes se s njima nositi normalno tu su opet stresovi,da li ces naci posao zasto ga do sada ne nalazis i puno pitanja koja si postavljam svaki dan a na koja nemam odgovor vjerujem da se i vi isto pitate...POnekad i zivot nije fer mi koji trazimo posla i trudimo se da nesto postignemo u zivotu ne ide nam bas na ruku i onda se u glavi stalno pitas gdje si pogrijesio i tako svaki jebeni dan pa to i nije bas oke..Ali zivot je tu da nas nauci da li cemo da izgradimo zid ili nesto sasvim drugo..:)ali ponekad neke stvari jednostavno nisu lake,sad se sjecam da je moja mama govorila:pozelit ces da se vraatis u skolu pazi sta ti ja kazem..ili ono kad imadnes svoje dijete vidjet ces kako je i opet ces me se sjetiti e pa sad..mogu reci da ima praavo.Nije zivot lak jednostavno nekad pozelim da nisam ni odrasla nego da sam ostala ono dijete koje se samo igralo u pijesku i smijesilo...Fale mi ta vremena.. :/

21.03.2014.

...Al s tobom imam nešto, to da objasnim ne umem...

Bez obzira koliko vremena da prođe, koliko daleki se učinimo jedno drugom ponekad, određena situacija pokaže da samo On zna kako da jednim dodirom pokrene cijelo moje tijelo, da jednim prstom unese trnce u mene, da me jednim pogledom učini najsretnijom na svijetu. U isto vrijeme, pokaže mi da je još uvijek samo moj, dušom i tijelom, onako kako samo On to zna, najbolje. Pokaže mi da se plamen ljubavi i strasti ne gasi tako lako. I sigurna sam u jedno: On je čovjek za sva vremena. Ja ne čekam sreću - rekao je smiješeći se. - Zaista? Zaista. Imam je. - U čemu je? U tebi. Imam tebe. To mi je dovoljno.A ja? Ja želim. Želim da me nazoveš po hiljadu puta dnevno da bi mi rekao da sam smoto kojeg voliš najviše. Želim da šetamo po kiši, i dok svi ljudi bježe da se sklone, mi kisnemo, i ljubimo se. I boli nas briga. Želim da prelazimo cestu, i ti me digneš, i vrtiš, i ne obaziremo se na gužvu koju stvaramo, na auta koja nam sviraju.

21.11.2013.

Kolika je snaga bila potrebna onome ko odustaje od onoga koga voli najviše...

Idi za njom. Je*o te, nemoj samo sjediti i čekati da ti se javi. Idi za njom jer je to tačno ono što trebaš raditi ako nekoga voliš, umjesto da čekaš da ti da neki signal koji možda nikad nećeš dobiti. Ne dopusti da ti se ljudi prosto dešavaju, ne dozvoli da se ona prosto dogodi jer ona nije TV šou ili vremenska nepogoda. Ljudi nisu predmeti koje možeš uzimati ili premještati kako ti je volja. Ljudima treba dokaz da voliš tako što ćeš uraditi lude stvari zbog kojih ćeš možda i zažaliti, ali ćeš ih ipak uraditi. Umjesto da joj slinaviš preko telefona o ljubavi, umjesto da postavljaš patetične statuse na Fejsbuku, umjesto da budeš ono što drugi očekuju da budeš, budi jednom svoj. Rizikuj. Ispadni totalna budala. Dokaži veličinu svoje ljubavi na jedini ispravan način na svijetu – tvoj lično. Pokaži da si ranjiv jer je to jedino što nas sve povezuje. Idi, budi s njom, umesto da čekaš…Imala je ona dva lica. Prvo lice, ono njeno glavno, bilo je lice snažne djevojke. Snažna pred životom i sudbinom. A odmah iza njega, bilo je to drugo lice. Njega je koristila obično u noći. Kada mrak padne, kada drugi je ne vide… Samo onda kad joj zafali snage…- Šta najviše voliš kod nje?
- Razmišljao sam dugo. Utonuo sam u misli, toliko sam postao
odsutan da je na trenutak pomislio da neću da odgovorim. Al’ ja stvarno kod nje sve volim. Volim njen glas. Volim način na koji imitira mene i moje pogube, volim je kada se ljuti. Posebno kada se ljuti. Način na koji priča, izraz lica poslije pročitane neke patetične rečenice koja je raznježi… Ali…
Najviše od svega volim njen osmijeh.
- Zašto? -Zašto? Zato što u meni probudi sve najbolje. Eto zato. Ali, on je jedan sitničar koji traži objašnjenje i koji za sve mora da pronađe razlog.
- Je l’ te čini sretnim?
- Čini me i više nego sretnim. Čini me najzadovoljnijim čovjekom u univerzumu. Posebno ako je namijenjen meni. Samo meni.
Ona zaista ima najljepši osmijeh na svijetu. Očaravajuć je. Nekada sam znao da budem razlog za taj osmijeh. Sada sam razlog za namršetno lice i izbjegavanje.
- Zbog čega tako misliš?
- Zbog toga što kada izgubiš jedinu osobu koja je znala da te podigne i da ti ubrizga svakog dana dozu samopuzdanja, shvatiš koliki si kreten zapravo ispdao.
I koliko si puta pogriješio.
Ne znaš ti kako je kad boli srce... Kad hoćeš da ga iščupaš, staviš u kutiju i zaturiš negdje... I ne viđaš danima, mjesecima, godinama...
Ne znaš ti kako je kad toliko voliš nekog da bi mu sve dao i učinio, želio s njim, nadao se, sanjao... Volio ga, nadasve, volio ga...
Ne znaš kako je kad suzne oči kriješ i lažno se smiješ, dok ti duša jeca...
Ne znaš kako je željeti tebe vidjeti, i zagrliti, jako!...

25.10.2013.

"Nemojte biti naivni. Nečija djela i samo djela reći će vam sve o čovjeku. Riječi sipa svako.''

"U zadnje vrijeme često sjedim pred ogledalom pa gledam tu djevojku s druge strane. Po čemu je posebna? Sve na njoj je obično. Ništa se ne ističe. Nije posebno lijepa; ne privuče poglede kad uđe u prostoriju. Sviđa mi se njena duga kosa; pristaje joj. Njene usne... Malo crvenog ruža i bile bi savršene. Ali ništa to nije posebno. Ne ističe se u gomili. Nikad nije. Ali njen pogled... Sreća u nesreći je što je većina ljudi nepismena. Da nisu, u njenim očima bi se izgubili, izgubili bi se u romanu njenog života. Nepismeni ljudi tu djevojku s druge strane ogledala ne primjećuju previše. Ali ta djevojka sve više voli samu sebe. I voli ogledalo, koje sve više koristi. Ma, nije bitno što je drugi ne primjećuju, važno je da se ona dobro osjeća u svojoj koži. A često ljudi znaju reći da ljudi vole onog ko voli samog sebe. I ona u to vjeruje. Nasmiješih se djevojci s druge strane ogledala i rekoh joj: 'Ništa ti ne brini, pravi ljudi će te primijetiti, nekom ćeš biti najljepša'.""Razmišljao sam dugo šta da joj napišem i poslednja poruka je izgledala ovako: 'Svaki dan te volim sve više. Kunem ti se. Kasno sam shvatio i ne znam šta više da ti kažem. Ja se samo nadam da ćeš naći nekoga ko će te bolje čuvati i voleti. Nekoga ko će znati da pokaže koliko mu značiš. Eh, ko bi rekao da ćemo ovako završiti... Izgleda da je istina ono što svi kažu: Kada izgubiš nekoga, tek tada shvatiš koliko ti je ta osoba bila bitna." Samo da znaš još i ovo... da su mi trenuci provedeni s tobom jedini u kojima sam ikad bio srećan. Ali sada je to samo lepa prošlost. Izgleda da sam zakasnio.'""Pisala sam o toj ljubavi, mama. Pisala i pretvara riječi u note. A bila je to velika ljubav, mama. Ni opisati ti ne mogu. Ako si ikad... Ma jesi, ti sigurno tako babu voliš. Znaš ti šta želim reći. Znaš šta sam otpjevala u tim pjesmama o nama. Samo... Gledam tebe i babu. Vidim šta je ljubav. Vidim da nije uvijek sve savršeno, ali na kraju dana, zaspete zagrljeni, sretni što imate jedno drugo. Mama, i ja bih tako nešto, takvog nekog. Nekog ko će me voljeti baš, baš. Nekog ko će me voljeti u stvarnosti, a ne samo u mojim pjesmama."

10.10.2013.

"Najopasnija su ludila u dvoje. Kao i samoće u dvoje.. Zapravo, s kim god do tad da sam bila, osjećala sam se samom. A s njim? Kao da je bio onaj koga sam cijeli svoj život tražila. I ljubila. I voljela.

Uvijek sam mislila kako ćemo jednoga dana plesati na našu pjesmu…Ja u bijelom…Mi nasmijani kao nikad…A ne ovo…Da ću sama u mraku slušati našu pjesmu i da od jecanja neću moći izgovoriti nijednu riječ naše pjesme…Al sudbina je okrutna..Nekoć par sada stranci…Nekoć najljepša pjesma…Sada najgora..Najbolnija..”“Čini ti se da će uskoro sve biti kao prije. Ali ne. Sve opet nestane. Plačeš. Skrivaš suze. Mrziš to što ga voliš i dalje. Niko ne razumije tvoje ponašanje. Želiš ga naći, pričati sa njim, zagrliti ga. Da se bar na trenutak osećaš kao prije. Razmišljaš o svemu. Misliš: ” Neka, i ovo je dugo trajalo, možda je ovako bolje. ” Ne želis tako da misliš, ali moraš. Želiš da te ne zaboravi, da te se sjeća. Da jednog dana kaže: ” Nedostaje mi, želim je vidjeti. ” Sjetiš se kako je sve bilo na početku. Setiš se prve poruke. Sjećaš se svega. Moraš to zaboraviti, ali ne možeš. Bilo je previše lijepo da bi to zaboravila, Sjećanje ostaje. Uspomene ostaju. Zauvijek.Ispružio je prste preko stola i upleo ih u moje. "Volim tvoje prste", rekao je zureći u naše ruke. Zatim je podigao pogled i uronio ga u moj. "Volim i tebe". Osjećala sam da mi srce lupa u ritmu svih mojih osjećaja prema njemu. On je to tako lako izgovorio. Kazao je to kao nešto što stalno ponavlja, kao da nije tada to prvi put izgovorio.Ljudi zaista jesu loši. I pazi dobro prema kome ćeš biti dobar kao kruh. Oni će ti to zloupotrijebiti, pa ti kako hoćeš. Zato ti preporučujem da triput razmisliš. Svaki put kad im nešto pomogneš ili daš oni će opet i opet doći po to. Nezahvalna stvorenja, šta je tu je.Kažu "po jutru se dan poznaje", ovaj će izgleda da bude jako tmuran. Ništa novo, prelazi mi u naviku...

30.09.2013.

"Nismo mnogo trajali, tek toliko da se nikad ne zaboravimo."

I sad, po ko zna koji put, sedim ovde, na obali reke,držeći tvoj lančić koji si mi dala. Uvek dolazim ovde sa istom namerom - da ga bacim u vodu, da otplovi u tvoj grad i da tako razbijem sve misli o tebi, ali i sad, kada nisi tu i ne pružaš nikakve znakove borbe... Još uvek pobeđuješ. Svaki put se vratim u krevet poražen, sa još manjom nadom da ću te preboleti." Ne, nismo se mi svađali. Mi smo samo zaćutali i udaljili se na pristojnu distancu. Distancu koja je dovoljno daleka da živimo svoje živote, a opet dovoljno blizu da sve krene ispočetka…Kako samo uspem da optužim jesen za tugu... Nema lista koji nisam zgazio i opsovao, svaki mi je kriv što ne mogu da te zagrlim, onako, da liči na drugarski pozdrav, dok ne osetiš da drhtim i ne čuješ da jecam, pa kažeš: “Ajde, ne brukaj se, ljudi gledaju”, a ja te jače stegnem, jer znam da je poslednji put.Znaš, sad me zanima posvetiš li kome naše pjesme? Nisu to bile neke posebne pjesme, stvarno nisu. Samo eto, one su mi bile tu kad riječi nisam imala, kada sam toliko toga željela reći, a nisam znala kako. Tako vjerovatno ide, traži se način i onda ostaješ zadnja rupa na svirali. Neka, nema veze, zapravo sad više nema potrebe nit’ za osjećajem krivice, prošlo je. Oprostila sam ti sve, i te riječi koje nisi smio izgovoriti i obećanja koja si prekršio, opraštam ti i što si otišao iako si govorio da nećeš nikad, eto opraštam ti sve do tih kapljica iz zelenih očiju koje su bezpotrebno svaku prokleto hladnu, dugu noć kvasile ono malo jastuka koji mi je pružao utočište od svega.Volela bih da dan traje zauvek, da sunce nikada ne zađe, jer danju uspevam da se sakrijem iza maske srećne i nasmejane osobe. Osobe koja je sve što ja nisam. Ali noći.. posebno one duge, usamljene noći u kojima premotavam film unazad i sećam se svega. E one me uništavaju. Svaka je ista, natečene oči, bledo lice i natopljeni jastuci suzama, sve zbog osobe kojoj više nisam bitna. Sve je počelo sa jednim osmehom, jednim pogledom i onim bezbrižnim 'Možemo li se upoznati?'. Osmehom me je i zaveo, tim savršenim osmehom na koji bih i danas pala. Gledao me je drugačije od drugih, pogledom koji i sada tražim u tuđim očima, pogledom koji govori 'ne dam te nikome'. Ne, on nije bio princ iz moje bajke ili savršeni momak, ni blizu toga, ali je bio sve što sam tražila. Samo je on mogao da me nasmeje kada bih plakala, da mi popravi dan. Tada mi je bilo svejedno, nije mi bio bitan, ali ja njemu jesam. Čini mi se da smo promenili uloge. I sada me zaboli pomisao na sve što smo imali, sve što sada nemamo. Ostala su samo sećanja i uspomene. On je krenuo dalje, kao da nikada nisam ni postojala, a ja živim kao da samo on postoji, jer ja ne želim ništa novo, samo staro da se vrati.

29.09.2013.

Treba mi stranac, slučajni suputnik i boca vina. Da mu ispričam svoju priču.:S

"Sve što srce poželi - spava, dušo, u tebi. Koliko puta sam ti rekla da te nikada neću pustiti? I na kraju, dogodilo se... Morala sam. Nemam pravo na tebe. Vjerojatno nisam nikad ni imala, ali dok je trajalo... Bilo je to najljepše vrijeme mog života. Koliko god sad boli, ne bih promjenila niti jedan tren. Učinio si da se osjećam posebno, lijepo, sretno, baš onako kako sam zamišljala da treba biti. A znaš da si i sam rekao da ne vjeruješ da se to tebi događa... Ni ja nisam vjerovala da se to događa meni... Ispada kao da nam je netko dao da probamo malo kako je to imati sve što tražiš u životu... Predivno je, priznajem. Netko sa strane bi mislio da smo lude, zaljubljene budale, ali ja znam da nismo. Ovo naše je bilo i jest nešto posebno i nešto što ostaje u srcu zauvijek. Fališ...""Još uvijek žive u meni neki prošli dani, živjet će uvijek. Nisam licemjerna da ih sve od reda zaboravim. Uz sebe sam dobila Božiji dar - predivne, iskrene, velike oči boje jeseni. Da, boje jeseni. One jeseni koja je za mene, prije tri godine, imala samo jednu boju. One jeseni kad si me ostavio. Evo bliži se 'naša treća godišnjica'. Toliko već nisi kraj mene. A barem pola od tih godina i ne želim da si kraj mene. Nisam takvim zamišljala čovjeka svog života. A voljela sam te do boli, do same moje srži. Onako kako neću voljeti nikad nikoga, mada će to zaslužiti deset puta više nego si to ti. Godine smo proveli zajedno. Godine koje si zaboravio samo tako i bacio u vjetar. Te jeseni sam isplakala više suza nego je palo kiše po cijeloj zemlji. Toliko ih ti nećeš isplakati za života. Radi koga? Radi momka koji je bio toliko 'sve' u mom životu. Radi sebe koja sam bila njegovo 'ništa'. Kad su moju lađu odnijeli vjetrovi, i na olujnom moru je lomili, kad su me druga mora vukla lažnim svojim sjajem, Bog me držao na dlanu. Nije dao da me more primi k sebi i dao mi je svoju ruku. I dao mi je ruku mog Anđela. Njemu sam čitav svijet i sve vidi u meni. Toliko puta me podsjeti na mene. Nekad se poželim izderati na njega i reći mu da ne radi to da se ne bi pokajao baš kao i ja. On zna za našu, ili bolje rečeno, moju priču. Jer očito da tvoja priča sa mnom je davno izbrisana iz knjige tvog života. Moj Anđeo je sve ono što sam ikad trebala u životu. Sve ono što ti nisi bio. Sjećaš se kad sam rekla da ću jednog dana se pojavit s takvim? Da ću svoje crne oči posebno urediti samo za tebe? I jesam. Jedino što si mogao uraditi bilo je to da si okrenuo glavu kao da me nikad nisi vidio u životu. To dovoljno govori o tebi. Sretan si s njom. Kažu da si se smirio i promijenio. I želim ti da je tako. Iskreno ti želim sreću, blagostanje i mir. Al´ nekako, uza sve to, želim da se jednog dana probudiš i sanjaš iste moje uplakane oči, koje su se stapale s bojama jeseni onog mračnog dana. Želim da znaš da si pustio, možda ne, najljepšu, najimućniju osobu, nego osobu kojoj si bio cijeli svijet. Znam taj osjećaj jer ga upravo doživljavam i ne mogu vjerovati ni zamisliti da pustim nekog takvog od sebe. Čvrsto sam ga zgrabila objema rukama i ne puštam. Znaš li zašto? Jer mi znači mnogo. Možda nikad onoliko koliko si ti, jer si bio moje prvo iskustvo ljubavi, najčistije i najiskrenije. Sad kad imam nekog tko se prema meni ponaša isto kao što sam ja prema tebi, shvaćam da ti, u biti, nisam ni značila ništa. Jer, da jesam, ne bi pustio da te vjetar otpuše u neku drugu luku. Čvrsto bi me privezao, odbacivši sav svoj strah i zaplovio sa mnom u nedogled… Ova jesen je za mene puna boja. Zato, zaboravi i ne traži oči boje kestena. Godine nikad nećeš moći vratiti. Moje srce za tebe ostalo je u onoj noći jednoličnog listopada na rijeci. Zaboravi moje postojanje,… Ako do sad nisi."

03.09.2013.

"Mogla sam biti mudrija, smjelija i vjestija, ali nisam zeljela da se igram s tobom, jer sam te voljela. Uplasio se covjek u tebi, a ponadalo se dijete u meni, ne ide to.. "

Ma koliko se dvoje ljudi voljelo, vrijeme čini svoje. Dođe trenutak da više ništa nemaš ili ne želiš otkrivati, reći.. Znaš sve o onom drugom kao i o sebi. Ustvari, znaš onoliko koliko ti je dopustio da znaš. To je konačna mjera, više ti ne bi dopustio da živite još jedan život.“- Zašto se vraćati na to? - Zato što ja svaku noć mislim na to. Ponekad mi se čini da si sve zaboravio. Ne možeš izbrisati ono što smo proživeli zajedno.”"Tvrdoglav je, na prvi pogled hladan, i prokleto ponosan. Znao me naljutiti, isprovocirati, izluditi, kao niko nikad. Često je naša svađa bila uzrok mnogih neprospavanih noći. Ah te naše svađe.. Pa čovjek bi rekao da smo se sve vrijeme samo i svađali ! Ali vjerujte, nije tako. Ipak je on taj koji me znao i najviše učiniti sretnom. Onaj osmijeh i ljubav koju sam vidjela u njegovim očima su činili da ga iz dana u dan volim sve više. I tako će i ostati, šta god se desilo."“I najgore je ono kad daš sve od sebe. Bilo gdje, u ljubavi, sportu, školi…ali nikad nije dovoljno…uvijek ti nešto nedostaje…nikad nisi dovoljno dobar, gori si od ostalih…kad ti misliš da je dobro, ali drugi kažu drugačije…kad daš sve od sebe…ali nije vrijedno…i pokušavaš opet, i opet…ali nikako da uspiješ…i već gubiš volju, i ne ide ti se nigdje…i samo o tome misliš…kada želiš biti bolji, ali ne možeš, i onda gubiš nadu…i polako odustaješ...I onda samo ćutim, a nekog bih zvao, da kažem da sam loše, da sam psihički pao, al' ostavim telefon.. Jer zašto bih zvao ljude koji mene ne zovu?!"Ne verujem u one savršene veze bez svađa. Svađe su normalne; one su znak da se razgovara, da se raspravlja i da svako ima pravo na mišljenje. Zato, ne želim da slušam o tim 'savršenim' parovima koji su zapravo dve papige. 'Vidi, dragi, nebo je žuto.' 'Jeste, draga, nebo je žuto.' Ima nečeg mazohističnog u meni, znam. Pa pobjegnem od osjećaja čim pokušaju da me smekšaju i promijene. I uživam da u tome patim. I nikad ne odem zauvijek. Jedini si kojem se nakon svakog bijega vratim. Ali opet, ne znam da ostanem.


Stariji postovi

....Najjača srca su osjetila najveću bol...
<< 04/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930


MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
48914

Powered by Blogger.ba